Vrijeme je da Veronika ispriča svoju priču. Svoj roman o boli. Ne samo curama s kojima sjedi na piću zadnjih nekoliko sati nego i sebi. Vrijeme je da iz svojih usta naglas čuje priču koju je dosad gledala samo iz dječje perspektive. 

Kako će sada, petnaest godina nakon, gledati na ponašanje i postupke svojih roditelja? Hoće li kriviti sestru kao što ju je tada znala kriviti? Hoće li samoj sebi moći priznati sve što je tada dobro učinila i ikada oprostiti ono što si zamjera? Hoće li shvatiti koliko nas neke stvari obilježe i odrede kao osobe? Hoće li joj postati jasno zašto je danas takva osoba kakva je? Hoće li na tome biti zahvalna kolikogod se to činilo čudnim? Hoće li cure razumjeti zašto nikada prije nije djelila te stvari s njima? 

Hoće li ih uspjeti motivirati da svoj život gledaju na drugačiji način? Da budu zahvalne i da s tom zahvalnošću žive, a ne da je zaborave čim ih stisne život? Da shvate kako je empatija sve što imamo? Hoće li ih uspjeti navesti da žive drugačije? Hoće li uspjeti postići da to traje duže od jednog dana? Hoće li sve to moći postići samo riječima? 

To ćete vi reći nama. Jer za stolom za kojim sjede Nora, Ema, Dajana, Sofija i Veronika, u tom običnom kafiću u Kutini, ima još jedno mjesto. I rezervirano je za svakoga tko čita ovu priču…